#bračnastečevina
Imovinski odnosi nakon prestanka braka ili izvanbračne zajednice među najčešćim su i najosjetljivijim sporovima u sudskoj praksi. Iza pravnih pitanja najčešće stoje godine zajedničkog života, krediti, ulaganja, nekretnine, obiteljski dogovori i očekivanja koja se nakon prekida odnosa iznenada pretvaraju u spor o dokazima, novcu i vlasništvu.
Dvije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske daju iznimno važne odgovore upravo na ta pitanja. Prva se odnosi na teret dokazivanja kod imovine stečene za vrijeme braka ili izvanbračne zajednice. Druga razjašnjava može li jedan bivši supružnik od drugoga tražiti povrat polovice rata kredita koje je plaćao iz svoje plaće za vrijeme trajanja bračne zajednice.
Zajedno, ove odluke čine jasnu poruku. Bračna stečevina nije samo formalno pitanje upisa u zemljišnim knjigama ili toga s čijeg je računa nešto plaćeno. Ona je pravni izraz zajedničkog života, rada, doprinosa i ekonomskog zajedništva.
1. Imovina kupljena za vrijeme zajednice: tko mora dokazati da nije zajednička?
U predmetu Rev 845/2022-2 Vrhovni sud odlučivao je o sporu između bivših izvanbračnih drugova. Tužiteljica je tvrdila da je nekretnina kupljena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice i da stoga predstavlja izvanbračnu stečevinu stranaka u jednakim dijelovima. Tuženik je, s druge strane, tvrdio da je nekretninu kupio vlastitim sredstvima, odnosno novcem koji je stekao radom u Njemačkoj, pa da se radi o njegovoj vlastitoj imovini.
Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev jer su smatrali da tužiteljica nije dokazala da je nekretnina kupljena zajedničkim sredstvima. Drugim riječima, teret dokazivanja stavljen je na osobu koja se pozivala na izvanbračnu stečevinu.
Vrhovni sud zauzeo je drukčije pravno shvaćanje.
Ako je imovina stečena za vrijeme trajanja braka ili izvanbračne zajednice, tada teret dokaza da ta imovina ne predstavlja bračnu odnosno izvanbračnu stečevinu leži na onome tko to tvrdi. Dakle, osoba koja tvrdi da je imovina njezina vlastita imovina mora to i dokazati.
To je iznimno važno pravilo. U praksi se često događa da je samo jedan partner formalno upisan kao vlasnik nekretnine, da je kupoprodajni ugovor sklopljen na njegovo ime ili da su novčane transakcije išle preko njegova računa. Međutim, sama formalnost upisa ili plaćanja ne mora biti odlučna. Ako je imovina stečena u razdoblju zajednice, sud mora krenuti od pravnog okvira bračne odnosno izvanbračne stečevine, a onaj tko tvrdi da je riječ o vlastitoj imovini mora dokazati posebnu osnovu stjecanja.
Takva posebna osnova može biti, primjerice, nasljeđivanje, darovanje, imovina stečena prije braka ili novac koji dokazivo potječe iz vlastite imovine. No to se ne pretpostavlja. To se dokazuje.
2. Kredit plaćan iz plaće za vrijeme braka: može li se tražiti povrat polovice?
Druga odluka, Rev 319/2021-2, bavi se drukčijom, ali jednako čestom situacijom. Jedan supružnik podigne kredit, kredit se otplaćuje iz njegove plaće, sredstva kredita ulažu se u nekretninu povezanu s bračnom stečevinom, a nakon razvoda taj supružnik traži od drugoga povrat polovice plaćenih rata.
Na prvi pogled, argument se može činiti jednostavnim: kredit sam plaćao ja, dakle drugi supružnik treba vratiti polovicu. Međutim, Vrhovni sud upozorava da stvar nije tako jednostavna.
Plaća ostvarena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ulazi u bračnu stečevinu. Ako se kredit za vrijeme trajanja bračne zajednice otplaćivao iz plaće jednog supružnika, to ne znači automatski da je taj supružnik kredit plaćao “svojim” zasebnim novcem u odnosu na drugog supružnika. Naprotiv, plaća stečena radom za vrijeme bračne zajednice dio je zajedničke imovine, osim ako bračni drugovi nisu drukčije uredili imovinske odnose bračnim ugovorom.
Vrhovni sud je zato jasno zaključio - sud nema ovlast naložiti bivšem bračnom drugu vraćanje polovice kredita drugom bivšem supružniku za razdoblje dok su stranke bile u braku, odnosno dok je trajala bračna zajednica, ako se kredit u tom razdoblju podmirivao iz plaće supružnika koji sada traži isplatu.
To je vrlo važna razlika između formalnog platitelja i stvarnog pravnog karaktera sredstava. Činjenica da je rata tehnički skidana s plaće jednog supružnika ne znači da je drugi supružnik ostao “dužan” polovicu svake rate. Za vrijeme bračne zajednice supružnici često doprinose na različite načine: jedan plaća kredit, drugi snosi druge životne troškove, brine o djeci, vodi kućanstvo ili na druge načine sudjeluje u zajedničkom životu. Obiteljsko pravo upravo zato ne promatra bračnu stečevinu kroz usku prizmu pojedinačne uplate, nego kroz širi koncept zajedničkog rada i doprinosa.
3. Što je s ratama plaćenima nakon prestanka bračne zajednice?
Odluka Vrhovnog suda ne znači da supružnik koji nakon prestanka bračne zajednice nastavi sam otplaćivati kredit nikada nema nikakav zahtjev prema drugom supružniku.
Naprotiv, upravo tu Vrhovni sud povlači ključnu granicu.
Za razdoblje nakon prestanka bračne zajednice može postojati obveznopravni zahtjev prema bivšem supružniku, osobito ako su sredstva kredita uložena u stvar koja je u suvlasništvu stranaka. Ako jedan bivši supružnik nakon prestanka zajednice sam nastavlja podmirivati kredit koji je služio ulaganju u zajedničku imovinu, tada se otvara pitanje njegova prava na povrat odgovarajućeg dijela plaćenih iznosa.
Zato je u konkretnom predmetu bilo odlučno utvrditi kada je bračna zajednica stvarno prestala. To nije nužno isti dan kada je brak formalno razveden. Bračna zajednica može prestati i prije formalnog razvoda, ovisno o stvarnim okolnostima života stranaka. Upravo zato je Vrhovni sud ukinuo drugostupanjsku odluku i predmet vratio na ponovno odlučivanje, jer nižestupanjski sudovi nisu dovoljno razjasnili tu odlučnu činjenicu.
4. Zajednička poruka ovih odluka
Ove dvije odluke treba promatrati zajedno jer se međusobno nadopunjuju.
Prva odluka štiti logiku bračne i izvanbračne stečevine kod stjecanja imovine. Ako je imovina stečena za vrijeme zajednice, onaj tko tvrdi da je ona ipak samo njegova mora to dokazati.
Druga odluka štiti istu logiku kod otplate obveza. Ako se kredit za vrijeme zajednice plaćao iz plaće jednog supružnika, ne može se zanemariti da je ta plaća dio bračne stečevine. Nije odlučno samo tko je formalno plaćao, nego iz kakve je imovine plaćanje izvršeno i u kojem razdoblju.
Drugim riječima, Vrhovni sud šalje konzistentnu poruku - bračna stečevina nije knjigovodstvena bilanca pojedinačnih uplata, nego pravni režim zajedničkog stjecanja i zajedničkog ekonomskog života.
5. Praktične posljedice za bračne i izvanbračne drugove
Ove odluke imaju značajne praktične posljedice.
Prvo, osoba koja tvrdi da je nekretnina kupljena za vrijeme braka ili izvanbračne zajednice ipak njezina vlastita imovina mora biti spremna dokazati porijeklo sredstava. Tvrdnja da je “sve plaćeno mojim novcem” neće biti dovoljna ako nije potkrijepljena uvjerljivim dokazima.
Drugo, osoba koja je za vrijeme braka plaćala kredit iz svoje plaće ne može automatski nakon razvoda potraživati polovicu tih rata od drugog supružnika. Takav zahtjev može biti osnovan tek za razdoblje nakon prestanka bračne zajednice, pod uvjetom da su ispunjene i druge pretpostavke obveznopravnog zahtjeva.
Treće, u sporovima ove vrste iznimno je važno precizno utvrditi trenutak prestanka bračne ili izvanbračne zajednice. Formalni datum razvoda nije uvijek dovoljan. Sud mora utvrditi kada je stvarno prestao zajednički život i zajedničko ekonomsko funkcioniranje stranaka.
Četvrto, bračni ugovor može imati presudnu ulogu. Ako bračni drugovi žele drukčije urediti svoje imovinske odnose, to mogu učiniti ugovorom. U nedostatku takvog ugovora primjenjuju se zakonska pravila o bračnoj stečevini i vlastitoj imovini.
6. Zašto su ove odluke važne?
Važnost ovih odluka nije samo u rješavanju dvaju pojedinačnih sporova. Njihova je vrijednost u pravnoj sigurnosti koju donose.
U praksi se često pokušava pojednostaviti pitanje bračne stečevine tvrdnjama poput “stan glasi na mene”, “kredit sam plaćao ja”, “novac je bio na mom računu” ili “druga strana nije ništa uplatila”. Ove odluke pokazuju da takvi argumenti sami po sebi nisu dovoljni.
Sud mora gledati širu pravnu i životnu sliku - kada je imovina stečena, iz kojih sredstava, u kakvoj zajednici, na temelju kojeg pravnog osnova, je li postojala vlastita imovina, je li zajednica prestala i jesu li stranke svoje odnose uredile posebnim ugovorom.
Upravo zato su ove odluke posebno važne za sve koji vode ili planiraju voditi sporove radi utvrđenja bračne stečevine, izvanbračne stečevine, suvlasništva, ulaganja u nekretnine ili povrata plaćenih kreditnih obveza.
Zaključak
Vrhovni sud Republike Hrvatske ovim je odlukama jasno potvrdio dvije temeljne postavke.
Imovina stečena za vrijeme braka ili izvanbračne zajednice ne može se olako proglasiti vlastitom imovinom samo zato što je formalno upisana na jednog partnera ili zato što jedan partner tvrdi da je dao novac. Onaj tko tvrdi da imovina nije bračna ili izvanbračna stečevina mora to dokazati.
S druge strane, supružnik koji je za vrijeme trajanja bračne zajednice otplaćivao kredit iz svoje plaće ne može automatski od drugog supružnika tražiti povrat polovice plaćenih rata, jer je i ta plaća dio bračne stečevine. Tek nakon prestanka bračne zajednice može se otvoriti pitanje povrata dijela plaćenih obveza, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja.
Poruka je jasna - kod bračne stečevine odlučuju dokazi, vrijeme stjecanja, porijeklo imovine i stvarni prestanak zajednice, a ne samo formalni upis, naziv računa ili činjenica tko je tehnički izvršio uplatu.
Vrhovni sud razjasnio dvije ključne dileme oko bračne stečevine: tko mora dokazivati vlastitu imovinu i kada se može tražiti povrat kredita?
bračna stečevina