#kaznenopravo
U zadnjih nekoliko tjedana, vodeći više kaznenih predmeta, ponovno sam se uvjerio u jednu važnu stvar: klijentu u kaznenom postupku nije najteža samo optužba, nego neizvjesnost.
Kad se otvori mogućnost sporazumijevanja, ljudi ne odvaguju samo pravne argumente. Odvaguju strah, pritisak, obitelj, posao, ugled i pitanje mogu li izdržati postupak do kraja.
Sporazumijevanje u kaznenom postupku, sukladno ZKP-u i u okviru sankcija propisanih KZ-om, znači da okrivljenik priznaje krivnju, a obrana i državno odvjetništvo dogovaraju vrstu i mjeru kazne te druge odluke o kojima sud potom odlučuje, uz uvjet da takav sporazum bude zakonit, dobrovoljan i u skladu s pravilima odmjeravanja sankcije.
Upravo zato u takvim predmetima moj posao nije samo pravna obrana. Moj posao je i da klijenta zaštitim od odluke donesene iz čistog straha. Jer nije rijetkost da i osoba koja ima realne izglede u redovnom postupku počne razmišljati o sporazumu samo zato što se boji teže kazne ako ide do kraja.
Zato svakom klijentu pristupam jednako: smireno, iskreno i bez pritiska.
Moj je zadatak objasniti stvarni rizik, stvarne mogućnosti obrane i posljedice svake odluke. Nekad je najbolji put sporazum. Nekad je najbolji put borba do kraja. Ali odluka mora biti donesena svjesno, informirano i u interesu klijenta.
U kaznenom pravu nije najvažnije samo brzo završiti predmet. Najvažnije je da klijent zna da u najtežem trenutku nije ostao sam — i da je odluka koju je donio bila njegova, a ne odluka proizašla iz njegovog straha.
Sporazumijevanje u kaznenom postupku: brza odluka ili odluka iz straha?
Kazneni postupak